Ne, ja nisam od onih šminkerica koje nabace na sebe tonu šminke koju poslije skidaju sredstvima koja u sebi sadrže nešto slično domestosu, jer običnom vodom ta se maska ne bi mogla tako lako skinuti. Ne, ja nisam od onih koje će u grad izaći u štiklicama jer će im tako noge izgledati duže, a kod kuće će ih umakati u ledenu vodu (noge ne cipele) i mazati ih „Polarnim ledom“ jer ih više ne osjećaju i u tom trenutku počinju suosjećati s invalidima, pod uvijetom da je u njihovom genetskom kodu upisana naredba „ suosjećanje“. Ne, ja nisam od onih koje će na sebe navući najnovije kreacije Armanija, Golce i Gabbane i sličnih im i pritom izgledati poput vješalice jer su premršave da bi na njima išta dobro stajalo osim odjeće sa dječijeg odjela a koju ne nose jer su u očima javnosti, odrasle žene.

Da, ja se šminkam. Osnovno. Puder? Samo iz praktičnih razloga i to po zimi. Zašto? Zato što mi grije lice i ne dopušta koži da se osuši i potom ljušti. Da, ja nosim štikle. Ponekad. Moram priznati da je nošenje štikli na svadbama, krstitkama i tome sličnim svečanostima, ne znam kako, postalo jedan od osnovnih obrazaca ponašanja ženskog roda. Tome se ni ja ne mogu suprotstaviti. Da, ja volim nositi odjeću koja je malo skuplja. Ipak, takvih komada odjeće imam svega dva i nosim ih samo kada sam sto posto sigurna da ih neću zablatiti ili na ikakav drugi način nepovratno uništiti i shodno tome baciti veću svotu novca u vreću za smeće.

No očito to što ja jesam stvara komplikacije. Jer naime, imam 21 godinu, solo sam, nisam čak niti zaljubljena, a ako mi itko i priđe onda je to muško biće obično popilo mnogo alkoholnih pića ili ni sa svojih 40< nije mogao naći nekog tko će ga voljeti pa je mene našao častiti pićem jer vidi da sam također sama. OK čovac, ja još imam šanse naći nekog. OK, imaš i ti, možda. Muška bića moje dobi, čak i oni malo stariji radije gledaju za onim djevojkama koje su opisane u prvih nekoliko rečenica ovog teksta, koje počinju sa riječi Ne. Dobro, mora netko i takve voljeti, ali mora netko voljeti i takve kao ja. Nisam očajna, ne, samo sam realna. Jednom prilikom sam se pretvorila u Ne djevojku. Okretali su se zamnom, o da jesu, ali oni koji su me znali, bili su sigurni da ta promjena neće biti dugog vijeka. I bili su u pravu. Jer ono što jesi „unutra“ s vremenom izađe „van“. Ja sam ono što jesam i na pretvaram se jer kakve koristi bi imala od toga? Dobro, trenutne koristi bi bilo, ali na duže vrijeme? Kad-tad bi shvatili da se ispod djevojke koja nosi sve moguće kozmetičke proizvode na licu odjednom, koja je mršava kao čačkalica i koja se „fura“ na visoku modu, krije djevojka koja ima ne tako savršen ten , koja se najbolje osjeća u poderanoj trenirci zavaljena ispred televizora i koja jednostavno obožava pizzu sa šunkom ali ju ne smije cijelu pojesti jer nakon nekog vremena ne bi stala u Armanijevu haljinu kada ide u grad.

Čudesno je to što je ženski rod u stanju od sebe napraviti da bi zadivio suprotni spol. Žalosno je što to čini na posve pogrešan način.